|
|
| < | listopad, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
prica?
nadam se...
Radnja je smjestena u pocetak Cetvrtog doba, u Lórienu [gdje je nakon Sauronova pada ostalo jos vrlo malo vilenjaka i doseljenih poluvilenjaka], ali kasnije i u ostalim dijelovma Medjuzemlja.
Lúthien
*poluvilenjakinja iz Minas Tiritha
*jednim dijelom potjece iz stare kuce Finwëove, a drugim dijelom iz kuce Elwëove
*kcer Arwen i Aragorna
*otisla u Lórien sa jednom od svoje tri sestre, Arien, i tamo ih je primila Galadriel prije nego sto je sa Celebornom otplovila u Besmrtne zemlje
*ime dobila po Lúthien Tinúviel
*Amras joj nadjenuo nadimak Lalaith: setajuci sumom [slucna situacija s Berenom i Lúthien], opazio je kako se netko zvonko smije... Dosavsi do brijega odakle je smijeh dopirao, spazio je Lúthien kako se sretno i bezbrizno smije, i zazvao je: 'Lalaith!'
Amras
*vilenjak iz Lóriena
*sin Galadriel i Celeborna
*jedini od njihovih sinova i kceri koji nije otisao u Besmrtne zemlje
*ime dobio po jednom od Fëanorovih sinova
*ima sposobnost citanja misli, sto je otkrio tek nedavno
*Lúthien upoznao kad je tek dosla do njih sa sestrom
Amarië
*Lúthienina najbolja prijateljica iz Minas Tiritha
*kcer Faramira i gospe od Rohana, Eówyn
*nedugo nakon Lúthienina odlaska, krece za njom i sustize je kod Emyn Muila
*dobila ime po Vanyarskoj vili
Celebrian
*vilenjak iz Mrkodola
*Legolasov i Merenwenin sin
*iz Mrkodola odlazi u Lórien u potrazi za Bijelom gospom, koju zna samo iz mitova
*dolazi prekasno, ali svejedno ostaje jer smatra Lórien ljepsom sumom od Mrkodola
*Amrasa upoznaje u Galadrielinoj kuci, nakon nekog vremena postaju najbolji prijatelji
eemm... nisu moje slike, al ih smatram prigodnim za ovu pricu...
Boomp3.com
Boomp3.com
Boomp3.com
Boomp3.com
Boomp3.com
Boomp3.com
Boomp3.com
Boomp3.com
Boomp3.com
Boomp3.com
Boomp3.com
Boomp3.com
Boomp3.com
3 sata ujutro. Zvijezde su treperile najjace sto mogu jer su znale da ce se za par sati ugasiti. Fëanor je lezao na krevetu; nista se nije culo osim treperenja lisca na laganom povjetarcu. Prevrtao je razgovor s Aragornom u glavi.
****** ****** ***
- Ne.
- Molim te. Razmisli, radi ti se o kceri. Znas kakva je bila nakon sto je Eilinel otisla. kamoli ovo.
- Jesi ti svjestan sto od mene zahtijevas? Da odem u Aman, u Mandosove dvore. Jesi svjestan da je nemoguce uopce doci do Amana?
- Earendil je jednom uspio.
- Earendil je to napravio u Drugom dobu, dok je Aman jos uvijek bio na Ardi.
- Razmisli jos jednom, molim te.
- Kad saznas kako doci do tamo, onda cu o tome razmisljati. A realnost je da nikad neces saznati kako. Moj odgovor je ne i nicim ga neces moci promijeniti. Laku noc, Fëanore.
- Kralju Aragorne...
- Laku noc.
****** ****** ***
Imao je pravo. Nema sanse da ce itko ikad vise doci do Amana. Sto mu je uopce bilo na pameti kad je odlazio do njega?
Pitao se da li je sve u redu s Lúthien. Ustao se, otvorio vrata te se popeo na drugi kat. Tiho otvorivsi njena vrata i jos tise ih zatvorivsi, udje u sobu. Na mjesecinom obasjanom krevetu nije bilo nikoga. Najgore misli mu prodju glavom. Uto spazi otvorena vrata balkona i siluetu, cije su haljina i kosa vijorile na povjetarcu. Dojde na vrata te se na njih nasloni.
- Mislio sam da spavas.
- Znala sam da ces doci.
- Koliko dugo vec ne spavas?
- Sat, sat i pol mozda. Pridji blize, ne boj se.
On joj pridje te se, bas kao i ona, nalakti na kamenu ogradu balkona. Razmisljao je da li da joj kaze za onaj razgovor.
- Znas... - ipak se odluci i zapocne.
- Ne, nemoj.
- Sto?
- Nemoj pricati uopce. Molim te.
- U redu.
Tako su stajali neko vrijeme, suteci i promatrajuci Anduin koji se lijeskao na svjetlosti koja je bila pomijesana s mjesecinom i ranim suncem. Svatko je mislio svoje, a zvijezde su pocele jenjavati.
- Znas, cula sam ga - progovori Lúthien - i u snu krenula za njim. Bio je ispred mene. Ne znam kako se tamo stvorio. Ali je. U jednom trenu je krocio u vodu; tek tada sam se probudila. A on je... bezivotno plutao.
Fëanor nije znao sto bi rekao.
- Ne moras nista ni reci - znala je o cemu je razmisljao; znala ga je u dusu... njega cak vise nego Amrasa.
- Krivo mi je sto ti ne mogu pomoci.
- Tu vise nitko nista ne moze. Moram nastaviti dalje.
- Uvijek cu biti uz tebe, cak i ako to ne trazis od mene.
Oci joj zbog suza zasvjetlucaju; zahvaljivala je Manweu sto nisu okrenuti licem u lice.
- Hvala.
- Na tome se ne treba zahvaljivati jer, ipak, prijatelji tome sluze.
Sutili su jos par trenutaka. Lúthien mu dodirne podlakticu da se okrene te ga zagrli. Tresla se.
- Ajmo unutra, odspavaj jos malo.
- Ostani sa mnom.
Podigne ju u ruke te odnese do kreveta. Ona legne, prodje mu rukom lagano po kosu i licu, nasmijesi se te se okrene na drugu stranu. Zaspala je za par trenutaka. Fëanor, cak i da je htio, nije mogao otici. Osjecao se kao da je prikovan za krevet. Promatrao ju je jos par trenutaka - mirno je spavala. Zatim se okrene na drugu stranu, prema balkonu te spazi, na samom jugu kako, umjesto da i tamo pocne svitati, jos uvijek vlada mrak. Srcem mu prodje sjenka sumnje, no ubrzo zaboravi na to.
Fëanor je gledao u daljinu. Odustno. Volio je biti sam u svojoj sobi, na najvisoj razini u Minas Tirithu. Pogled na planinu koja je nekoc bila pod Sauronovom vlascu ga je opcaravala. Mir i tisina. Nigdje nikoga. Ni u zemlji koja se jos uvijek zove Mordor, a ni u njegovoj sobi.
Upravo se sjetio Lúthien. Kako su, kao djeca, provodili svoje vrijeme igrajuci se na tratinama ispred Minas Tiritha. Zapitao se gdje je ona sad.
****** ****** ***
- Jao, smijeha! Lúthien, znas da ne smijemo ici tako daleko!
- Pa? - pogledala ga je podsmjehnuvsi se. - Ionako nitko nece saznati za ovo.
- Jesi sigurna?
- Jep. Ajmo sad.
Nastavili su dalje prema dolini rijeke. Smijesan prizor, vidjeti dvoje zaigrane, nestasne djece kako trce prema dolini rijeke Anduin.
****** ****** ***
- Fëanore?
On se trgne, ali se ne okrene. - Reci, majko.
- Dosao je netko tko bi te htio vidjeti.
- Tko?
- Podji samnom, ceka te u vrtu.
On se nevoljko okrene, ne zeljeci trenutno vidjeti nikoga. Sve sto je htio je biti sam. No, ocito taj netko nije htio da on bude sam.
Sidjose u vrt. On, podigavsi pogled, ostade zapanjen stajati. Da, to je bila ona. Lúthien. Ista ona o cijoj je igri maloprije razmisljao. Samo sto ona nije izgledala tako... veselo. Izgledala je kao da je ostarila dobrih 20 godina. Strese se i potrci prema njoj. Plakala je. Amarie je pokunjeno stajala pored nje.
- Lúthien?
Ona digne glavu prema njemu.
- Fëanore... - i zagrli ga cvrsto.
- Hej, mala, sve je u redu. Nisam se nadao da cu te ovako brzo vidjeti. A gdje je Amras?
Ona brizne u jos veci plac. Amarie pogne glavu i suze joj navru na oci. - Mrtav je...
Fëanor nije mogao vjerovati. Ne, nije poznavao Amrasa. Znao ga je samo iz njenih prica koje mu je ona pricala kad bi se, nakratko, vratila kuci. Bilo mu je zao nje. Lúthien, nasmijane Lúthien, za koju je znao da ce joj bilo sto tesko vratiti omijeh na lice. Da, znao je da ju je Amras zvao Lalaith, i slagao se s tim njenim nadimkom, jer ju je jako dobro opisivao. Ali sada...
- Hajde, mala, zamnom, sredit cemo sto se srediti da.
- Fëanore... Nista se vise ne da srediti... On je mrtav...
- Podji zamnom.
Obgrli joj ramena i odvede ju do svoje sobe. - A Amarie? - upita ona drhtavim glasom. - Moja majka ce ju zbrinuti, ne brini se. Sad je sve u redu.
Voljela je Fëanora i njegove umirujuce rijeci. I u najranijim danima ju je znao smiriti, utjesiti.
****** ****** ***
- Lúthien! Cekaj, za ime Eruovo!
- Uhvati me ako mozes!
Trcao je za njom, ali ju nikako nije mogao dostici. Ona se zvonko smijala trceci, dosavsi do Anduina. Stala je na sam rub te se okrenula gledajuci gdje je Fëanor. Dosao je do nje uzdisuci.
- A mogla si bas i malo brze trcati, znas?
- Vidis, mogla sam - podlo mu se nasmijesi. - Ali nisam, jer mi te je bilo zao.
- Da, da, sad kao je - on nastavi podbadati.
- Pa je, nije da ti znas tako brzo trcati - rekavsi to, zakoraci unazad, zaboravljajuci da je iza nje voda; zatetura i upadne u brze vode Anduina.
- Ne, Lúthien! - vikne Fëanor i pruzi joj ruku; no voda ju je nosila.
Obazreo se iza sebe i spazio je naslagane grane drveca koje su Gondorci donosili; 'Bas su poterfili pravo vrijeme za obrezivanje drveca', pomisli. Otrci po jednu od tih dugih, relativno krhkih grana, bez ikakvog lisca te, pazeci da mu se ne razlomi, potrci nazad do Anduina. No, Lúthien je odmicala sve dalje i dalje. On potrci prema njoj; a trcao je vrlo brzo - kao jedan od Mearasa - te dojde ispred nje i dobaci joj granu.
- Primi se, Lúthien!
Ona, boreci se s bujicom vode, koja je ubrzavala sve vise i vise kako se teren spustao i kako joj se tok zakretao, nekako uspije dohvatiti kraj grane, te ju Fëanor povuce na obalu. Pocela se tresti od hladnoce, no on ju je zagrlio.
- Hajde, mala, sad je sve u redu. Van si rijeke, nema opasnosti za tebe vise. Vratit cu te kuci, na sigurno.
- Ne ostavljaj me, Fëanore...
- Necu, mala, ne brini. Idem s tobom, gdje god isla.
Ona se smiri, osjecajuci onu potrebnu dozu sigurnosti u njegovim rukama. On ju podigne sa zemlje i laganim korakom se zaputi nazad, prema Minas Tirithu.
****** ****** ***
- Zaspala je. - odgovori Fëanor na Amariein zabrinuti pogled, izlazeci iz sobe.
- Jel ti...
- Da, rekla mi je sve. Krivi sebe.
Amarie duboko uzdahne. - Pretpostavljam da i sam znas da ona nije kriva.
- Da, znam. Ali to je manje bitno. Moram razgovarati s Aragornom. Jel on zna da je tu? Jel Arwen zna da je tu?
- Ne. Nitko ne zna. Zahtijevala je da prvo tebe vidi. Sreli smo tvoju majku na obali i trazila sam ju da nas tebi dovede.
- Dobro. Idem potraziti Aragorna.
- Mogu li s tobom?
- Ne. Bolje je da tu ostanes. Za slucaj da se probudi, da ne bude sama.
- Dobro... I da, Fëanore - zazove ga jos jednom, taman kad se okrenuo da ce poci - sto ce ti Aragorn?
- Saznat ces. - okrene se i lagano zatvori vrata.
Oblaci su se nakupljali iznad Minas Tiritha. Izdanak Nimlotha je ponovo poceo venuti. Jug je bio nemiran. Sjenka se vraca.
Nesto ju je mucilo cijelu noc. Sanjala je one dvorane, sanjala je njegove usne na svojima, i njegovo saputanje njoj na uho: 'Lalaith, gerich meleth nin...'
Voljela ga je jos uvijek. Neopisivo. Ni sama ne zna zasto je tako okrutno slagala, i unistila mu zivot. Jedino sto je ona trebala je bilo pronaci sebe u svom zivotu, i to je nasla. Uz njega. Nije to shvatila dok ga nije ostavila.
Dignula se s poda, jos u snu, ali je pritom neoprezno udarila i Amarie. Nesto ju je vodilo, neki osjecaj, mozda i osjecaj znatizelje, radoznalosti. Cula je Amrasa kako ju u daljini doziva. No blijedio je svakim njenim daljnjim korakom... Unatoc tomu, ona nije odustajala. Trcala je za njim. Tako trceci dosla je do rijeke. On je krocio unutra.
'Hajde zamnom!'
Ona pogleda u vodu i kroci. Tada se razbudi. Obazre se oko sebe i vidje da je kod usca.
Na tek procvalom jutarnjem Suncu, tek se naziruci u daljini, nesto je plutalo. Zapeto za korijen. Kroz glavu joj proleti sve sto je sanjala, i trnci joj prodjose tijelom. Dojde do njega sa uzasnom strepnjom, nadajuci se da to ipak nije on. Izvadivsi ga na obalu i okrenuvsi ga na ledja... Šok. Muk. Tisina. Nevjerica.
NEEEEEE!!!!!!
Srusi se na njega oblivena suzama, cvrsto ga zagrlivsi, tresuci ga da mu vrati zivot. Zazivajuci ga potiho, kako je samo on nju znao zazivati.
'Amrase... Ne, Amrase... Vrati mi se....'
****** ****** ***
Amarie ju je cula. Taj prodorni krik. Krik boli. Ona zaplace. Bilo joj je zao. Znala je kroz sto su prosli, iako nije bila s njima. Znala je kakva je to bol i patnja kakvu su osjecali, jer je i ona sama prolazila kroz to. I nije joj bilo svejedno. Ustala je, otrala suze sa lica i krenula u smjeru krika.
Dosavsi, vidje Luthien kako jeca, kako ga tiho doziva na usi... Iz nje je izvirala ogromna zelja da se vrati nazad. Ceznja za njegovim usnama, za vremenima koja su sada bila iza njih, koja nece vise nikad doziviti, bilo sretnim, bilo nesretnim.
Amarie joj pridje s ledja i zagrli ju. Nije rekla ni rijec. Sve njene rijeci su sada bile suvisne. Znala je da ce, ako bude bilo potrebe, ona sama progovoriti i istresti svoju dusu. Znala je da je ponekad od prijatelja dovoljno samo sjesti pored i sutjeti. Osjecala je kako se Luthien smiruje. Jos je drhtala i tiho jecala.
- Ne moze biti da si je ovo sam napravio... Ne moze biti... Ne bi on ovo sam napravio... Nikad nije bio takav, tako, tako.... Tako ocajan...
Ona se zagrcne u navali suza koje su joj opet grunule na oci.
- Ja sam kriva... Opet... Nisam ga trebala ostaviti... Ma nisam ni trebala doci do njega, al, ai Manwe, bio je najblizi u tom trenu...
- Lalaith...
Luthien se strese i opet zaplace.
- Hej, sreco, polako... Dojdi...
I ona ju zagrli. Tako su sjedile kojih pola sata, dok se Luthien nije potpuno smirila. Ona se ustane, ode do ruba obale i tamo sjedne. Amarie ostane na mjestu, tuzno gledajuci u Luthien, znajuci da joj trenutno ne moze nikako pomoci. No kada se Luthien opasno nagnula preko ruba, ona se digne i dotrci do nje.
- Jesi ti normalna? Zasto to radis?
- Ne... Zelim za njim.... Pusti me da idem, molim te...
- Ne. Nema nikakve sanse da te pustim. Ma ni da mi Manwe sad dojde i da se priprijeti da te moram pustit, ne bi ga poslusala. Nemoj si to raditi... Nemas pojma koliko dobrih stvari, koliko veselih stvari mozes tu dozivjeti!
- Nema veselih stvari za mene vise....
- A ti to kao znas? Moras malo misliti i na ostale... Misli na Arwen, na Aragorna, na brata i sestre... Misli i na mene... Zar se ne sjecas? One oprostajne recenice? Zar ti nije stalo do toga? Bacila bi sve sto imas u vodu i otisla u nepoznato, u Mandos? Otisla tamo gdje nema povratka? Zar stvarno mozes biti tako bezosjecajna prema drugima?
Amarie se nije mogla vise suzdrzati i sama je zaplakala. Luthien pogne glavu i razmisli o svem sto joj je najbolja prijateljica upravo rekla. Imala je pravo, znala je i sama. Nije razmislila o posljedicama, na pameti joj je bilo samo kako da sebi olaksa.
- Amarie...
- Sto je? - smrcne ona.
- Zao mi je. Zao mi je sto sam ikad pomislila ovo napraviti, zao mi je sto sad mislis da mi nije stalo do nicega, a pogotovo do naseg prijateljstva, zao mi je sto...
Amarie ju prekine u pola recenice i zagrli ju.
****** ****** ***
Nastavile su prema jugu Medjuzemlja, tocnije prema Minas Tirithu. Izmjenjivale su se u nosenju Amrasa, sve dok nisu naisle na jedan brodic zavezan za mol. Izgledao je napusteno. Odlucile su ga uzeti. Smjestile su Amrasa na dno, uzele vesla i zaplovile.
**Now everything is said
See my eyes
Are full of tears
And a cruel price
We've paid
But still I can't claim
That I'm innocent**
Svaka duboko zadubljena u svoje misli. Jedna je lutala po Minas Tirithu, vec sada, iako jos nisu bile ni blizu. Druga je dugo u sebi pokusavala dokuciti razlog kraja jednog zivota. Veslale su odsutno i svakim zaveslajem bile sve blize svojom domu.
Izlazece Sunce. Vuce ju dalje na istok. Zlacani mellyrn presijavaju se na mladom jutarnjem Suncu. Bakreni snopovi padaju kroz lisce i obasjavaju joj put. Mirna rijeka s njene lijeve strane se presijavala.
Luthien se obazre par puta oko sebe, zarko zeljeci da je Amras prekrsio obecanje i krenuo za njom. Videci da ju nitko ne prati, osjeti neko olaksanje, ali i neugodu.
'Gdje cu ja ovako sama? Nemam vise nista... Ovdje. Tek u Gondoru... Arien je tamo krenula, idem i ja onda. Mozda se nesto dogodilo u medjuvremenu, kad je tako odjurila nazad?'
Arien joj je prije par dana dosla na vrata sva uzdihana. Rekla je da mora ici nazad u Gondor, da su njezine sestre i brat poslali poruku da sto hitnije dodju. Obje. Luthien se zabrinula, ali je ipak odbila doci zbog nekih nedovrsenih poslova tu, u Lorienu. Mislila je na Amrasa. Arien ju je pogledala pogledom koji je odavao zbunjenost, s obzirom da su njih dvoje bili prekinuli jos prije godinu dana. Na kraju ju je splet neplaniranih okolnosti doveo do njega i rekla mu je da odlazi. Sad moze mirne duse nazad kuci.
Ona nastavi hodati. Glava joj je neprestano isla lijevo - desno, sto se vise priblizavala rubu Loriena. Vrlo rijetko je tu zalazila, sve se vec bilo promijenilo. Zastane pod jednim mallornom da se odmori. Zalila je sto nije uzela nimalo lembasa, no vode je, hantale Vala, bilo napretek. Zasad. Slusala je ranojutarnje zvukove sume u proljece.
U tih sat - dva vremena, dok je tamo lezala, sve sto je proslo pored nje je bilo par konja, noseci svoje vlasnike dalje na istok. Nitko ju nije primijetio jer je lezala u blagoj sjeni koju je mallorn bacao na tlo pod okriljem Sunca.
Najednom, pored nje, s njene desne strane, prodje sitnija prilika, malo niza od prosjecnog vilenjaka. Nosila je lijepo izrezbareni luk u lijevoj ruci, a na ledjima tobolac u kojem su bile samo tri strijele. Bila je obucena u svijetlozelenu profinjenu odoru, koja joj je stajala savrseno. Ucinila joj se vrlo poznato. Malo se bolje zagledala u nju, shvatila i upitno rekla: Amarie?
Amarie se okrene. Nije ju vidjela zbog sjene.
- Tko je to?
- Pa ja sam, Luthien, tvoja najbolja prijateljica - ustane i izadje iz sjene. - Zar me se ne sjecas?
- Ai, Vala! Luthien! Otkud ti u ovim predjelima, na istoku Loriena? Ovdje sam te vidjala vrlo rijetko.
Nakon odlaska iz Gondora, Amarie je ostala na istoku Loriena. Rekla je da jednostavno njoj nije mjesto na zapadu, da Luthien sad mora s Arien nastaviti dalje. Tako jednostavno mora biti, rekla je. 'Vidjet cemo se, kad - tad. Mozda ne tako cesto koliko zelis, no ipak. Ne zaboravi, u srcu uvijek zajedno.' To je bio zadnji put, sve do nedavno, da je Luthien plakala. Tako su se rastale. Znala je par puta godisnje jahati Lorienom, doci do krajnjeg istoka i sresti se s Amarie. Pricale su satima i satima. No, ti susreti su se prorijedili kada se Luthien zaljubila u Amrasa. Nije vise imala vremena, a to je Amarie tesko padalo. Navikla se, ali nikad nije zaboravila oprostajnu recenicu. I sad, nakon dosta vremena, opet su se srele.
- Pa evo... Idem. Dalje. Iz Loriena - govorila je isprekidano.
- Kud? Iz Loriena?! Zasto? Gdje ides? - uzvikne Amarie.
- Ne znam. U Gondor. Ne zelim vise biti ovdje, u Lorienu. Previse je sjecanja. Nemam tu vise nikoga. U Gondoru mi je sve.
Amarie je nekako znala da je bila kod Amrasa i da joj je rastanak tesko pao, no nije znala detalje. Nije bila sigurna u njezinu ljubav prema njemu.
- Sto je bilo? - upita Amarie zabrinuto. - Bila si kod njega?
- Da.
- Vjerojatno si gladna, ides kod mene pojesti nesto i usput mi sve ispricati, moze?
Luthien objerucke prihvati prijedlog.
****** ****** ***
Amras se osjecao bijedno, potpuno unisteno. Opet. Nije mu bilo apsolutno do nicega, ali je znao da mora za njom. Osjecao je to. Tu potrebu. Znao je da je njen put pogibeljan. Ali, ako vec mora umrijeti, nece umrijeti sama, mislio je. No nije znao da ce se nesto u njemu okrenuti. Nesto mu je govorilo da nije sama, no nije previse pridavao paznju tom glasu.
Napokon ga je san shrvao, taman kad je Sunce vec napola bilo iznad krosnji, a Luthien daleko zamakla na istok. Odspavao je sat vremena, no kad se probudio, nije se osjecao umorno. Otisao je do kupaonice i umio se ledenom vodom, tek toliko da se razbudi i da razbistri misli.
Odlucio je da ne smije oklijevati. Otisao je do kuhinje, uzeo malo lembasa, napunio cuturicu vodom i izasao van, na svjez zrak. Zapuhao je povjetarac najavljujuci svjez, ne odvec vruc, ali i naporan dan koji je pred njim. Tek sad shvati da zapravo nema pojma gdje se ona uputila, na koju stranu. Zastane na tren. Nakon par trenutaka zaputi se na jug.
Koracao je polako, ali samouvjereno. Na casove mu se znalo zamutiti pred ocima. Suze za njom.
'Suze koje ne bi trebale biti tu. Ai, Melkore, zasto mi je tako stalo?' - razmisljao je.
Otare suze, zavrti glavom i usmjeri misli na daljnji put. Gdje ide? Nitko ne zna. Ni on sam. Gdje ga put nanese. Negdje za njom.Trebalo mu je dosta do ruba Loriena, dosao je tamo tek kasno popodne. Hodao je kroz Lorien bez zaustavljanja, jedine prilike koje je vidio su bili konji koji su nosili svoje vlasnike dalje na istok. Napokon izasavsi, nadje se na cistini Celebrantskog polja. Odluci nastaviti dalje. A gle, kakve srece! Pred njim, ne tako daleko, bilo je dosta konja. Konja bez vlasnika. Vjerojatno su sami dokaskali iz Rohana.
Na Galadrielinom dvoru, prije nego sto su ona i Celeborn otplovili u Besmrtne zemlje, bilo je mnogo konja, a mali Amras se obozavao motati oko njih. Tako ga je njihov konjusar, Telyantaro, naucio smirivati i pripitomljavati. Na tome mu je Amras vjecno bio zahvalan. A pogotovo u ovom trenutku.
Prisao je najblizemu konju, vrancu. Osjetivsi njegovu blizinu, konj se usplahiri, no brzo se smiri, jer mu je Amras snagom uma rekao da ga se ne boji, da mu nece nista. Nazvao ga je Arroch, Plemeniti konj.
Sjedajuci na konja, razmisljao je zasto on to radi. Ide za njom.
'Jest da ju volim i sve to, no dosta mi je vise, zapravo. Ne mogu vise trcati za njom. Umoran sam od svega. A tako mi nedostaje. Uzasno. Mislim da odlazim. Idem, idem i ne vracam se. Ne samo iz Loriena, nego iz Medjuzemlja uopce.'
Rece Arrochu da ga odvede do najblize rijeke. Arroch nije krenuo na jug, prema Limlightu, nego se poceo vracati na sjeveroistok, vodeci Amrasa do mjesta gdje se Celebrant ulijevao u Anduin.
****** ****** ***
Kod Amarie su bile skoro cijeli dan.
- Ai, Vala! - povice Amarie iznenadjeno.
- To sam i ja pomislila: Ai, Vala...
- Znas, nije to zasluzio. I to drugi put.
Amarie je uvijek bila iskrena do boli. Uvijek je govorila svoje misljenje, bez obzira na to bilo ono pozitivno ili negativno.
- Znam. I zato idem, da me ne gleda ovdje vise. Ne mogu biti tu u Lorienu znajuci da me svaki cas moze negdje vidjeti. A i obitelj me treba. Tamo, u Gondoru. Moram se vratiti. Rekla sam da cu se vratiti.
- A Arien?
- Ona je vec tamo.
- Ne mozes sama nazad. Idem s tobom.
Na to ju Luthien zagrli.
- Tako mi je drago da sam te srela.
Njih dvije se zaputise dalje. Vladala je tisina. Ni jedna ni druga je nisu primjecivale. Svaka je bila zadubljena u svoje misli.
'Hocu li ikada vise vidjeti Amrasa? Sumnjam. Zaboravio me. I dobro. Pomirit cu se s tim. On je zavrsena prica. Ceka me obitelj u Gondoru. Nju sada stavljam na prvo mjesto.'
Pred samu vecer, nakon sto su izasle iz Loriena i dosle do usca Celebranta, odlucise da tu provedu noc, a da sutra krenu dalje prema Gondoru. Nadale su se da ce negdje po putu nabasati na par konja.
****** ****** ***
Nakon par sati puta, Arroch ga je doveo do Celebranta, malo iznad usca. Amras ga zaustavi i sidje s njega. Sjedne na obalu i zagleda se u tamnoplavu povrsinu nabujale rijeke. Na ovom mjestu je brzo tekla i poskakivala oko kamenja koji su virili iznad povrsine.
Odluci se na drastican korak. Bilo mu je dosta svega. Ovog mizernog zivota, kako je cesto znao govoriti.
'Aníron gwanna... Nije se nikad trebala pojaviti na mojim vratima, niti sam ju trebao pustiti unutra. Da nisam to napravio, nista od ovoga ne bi se dogodilo, niti bi se ja sad ovako osjecao. Ali, Ai Melkore, izgledala je tako jadno, onako onesvijestena na mojim vratima. Ma... Nista vise ne osjeca prema meni. Mogu nestati bez pol frke.'
Oprosti se s Arrochom, rece mu da se vrati u divljine. Ovaj ga poslusa. Amras dojde do samog ruba obale, cvrsto odlucivsi da ce napraviti to sto je naumio.
- Ná Elbereth veria le, ná elenath dín síla erin rád o chuil lín, Luthien! - povice da je sve odjekivalo.
Baci se u rijeku. S njenim imenom na svojim crvenim ustima. Zadnja rijec. Luthien.
****** ****** ***
Amarie je legla pod neko stablo i zaspala. Luthien je legla pod stablo do nje i slijedila je njen primjer. Tesko je zaspala.
Nesto zeleno - smedje je plutalo na povrsini rijeke, zapeto za korijen. Lica uronjenog u vodu. Nitko ga nije primijetio do jutra.
Luthien se probudi uzasnuta, zatomljenog krika. Obazre se oko sebe i shvati da je ono bio samo san. Osjeti da drhti i odluci da ostane jos koji tren u krevetu, no ne izdrzi vise ni sekunde i digne se pa se nastavi vrzmati gore-dolje po sobi. Cvrsto se nadala da Amrasu nije nista, ali se bojala da ga svojim silaskom ne probudi.
- Skupit cu svoje stvari, ako sam ih imala uopce, i odlazim - rece ona. Ne mogu biti ovdje vise. Iako je on rekao da mu ne smetam. Previse je uspomena ovdje. Zasto sam uopce dolazila? Kako sam glupa, trebala sam znati da je ono samo vukodlak. Ali, tko bi ocekivao onakvu njegovu reakciju? Ai! I znam da sam mu naporna. Da, najbolje je da odem.
Ona skupi svoje stvari (ono sto je imala na sebi kad je dosla, a s cim nije spavala), obuje cizme i necujno izadje iz svoje sobe. Osluhne: ni sum se nije cuo u cijeloj kuci.
'Mora da Amras cvrsto spava' - pomisli. 'To je dobro. Dapace, jako dobro.'
Hodnik u kojem su bila vrata njene sobe vodio je direktno do izlaznih vrata, no morala je proci pored dnevnog boravka. Bio je mrkli mrak. Polako se dosuljala od svojih vrata do dovratka dnevne sobe i nagne se unutra, no, iako je bila vilenjak, kroz onako gusti mrak nije nista vidjela. Nagne se natrag i zakljuci da Amras spava.
'Jos dva metra do vrata, jos malo i necu mu vise smetati...' - pomisli.
****** ****** ***
Amras nije mogao spavati.
'Ai Melkore i te nesanice, Ai Melkore i puni mjeseci!'
Razmisljao je o proslim vremenima, o ne tako davnim dogadjajima, ali i onim davnim, zapravo o svemu sto mu se dogodilo. Sto je prozivio zajedno s Luthien.
'No to su sve samo sjecanja. Moram to negdje spremiti, u neki daleki kutak svoga uma i okrenuti se drugim stvarima. Nastaviti dalje. Ne zamarati se stvarima koje vise ne postoje. Niti ce ikada vise postojati.'
On je prema njoj osjecao istu ljubav i zar kao dok su bili zajedno. Znao je da to nikad nece proci i da nikad nece moci biti sretan s nekom drugom, ali je cvrsto odlucio da ce ju probati zaboraviti. Zasto tratiti vrijeme na ono sto se nece ostvariti, pitao se. Mislio je da ona vise nista ne osjeca prema njemu, u sto je, nakon dugog pokusavanja, uspio uvjeriti i samog sebe. No neki crv sumnje mu nije dao mira.
Uto mu se stvori neugodan osjecaj da ga netko promatra s vrata. Tiho ustane i u mraku na prstima dodje do dovratka. U mislima, negdje u daljini, zacuje poznat glas: 'Jos dva metra do vrata, jos malo i necu mu vise smetati...', na sto on rece:
-Nisu dva metra, nego tri, ako ces tocno. A gdje ces ti?
****** ****** ***
Ona se trgne i naglo stane. Osjetila je njegove crne oci na svojem potiljku i njegov prodoran, ali i znatizeljan pogled. Malo porazmisli sto da odgovori: odlucno mu je odbijala reci istinu. Spusti pogled i zabulji se u izvezenog vilenjaka na rubu tepiha na kojem je stajala.
- No?
Ona se oprezno okrene.
- Eemm... Krenula sam.. Krenula sam van malo, na svjez zrak.
- Mogla si onda sjesti i na balkon u sobi.
Osjeti se posramljeno. 'Ai, Melkore' - pomisli - 'mogla sam se i sjetiti toga. To jest, trebala sam.'
- Joj, da, imas pravo - rece naglas i pogleda ga. - Totalno sam zaboravila na taj balkon...
- Ne lazi. Sjedni samnom u dnevni boravak.
On se okrene i udje u sobu, a Luthien, nevoljko, ali kao vodjena nekom silom, ipak krene za njim. On upali malu lampu odmah do kauca koja joj bljesne u oci prilikom ulaska. Navikla se na onaj mrkli mrak. Cak joj je i vise pasao nego svjetlo. Sjednu na kauc okrenuti jedno prema drugom.
- A sad mi, molim te, reci: sto je bilo pa si se mislila iskrasti van?
- Dobro, ali nakon sto mi kazes zasto nisi spavao? - upita pomalo sumnjicavo, ali i ljutito. - Ili si mozda predvidjao da cu napraviti nesto ovakvo?
- Ne. U nocima punog mjeseca patim od nesanice. I ti bi to trebala dobro znati, Luthien - rece ostro.
Opet se osjeti posramljeno i spusti pogled.
- Oprosti.
- Nema veze - promijeni boju glasa: sad rece malo mekse, pokusavajuci ju oraspoloziti. - A sad mi, molim te lijepo, reci: zasto si se pokusala iskrasti van?
- Zvucat ce ti cudno, isto kao i ono s vukodlacima, nemoj se ljutiti, ali uplasila sam se... - i isprica mu cijeli san, ispocetka, otkako se on spremao i isprobavao pelerine do kraja kad ga je gurnula u provaliju. Nije izostavila ni jednu sitnicu, ni jedan detalj.
Isprve ju je razdragano gledao i smjeskao se, jer je u glavi imao kristalnu sliku toga sto opisuje [slicna situacija se vec dogodila prije par godina], iako to ona nije vidjela. Cijelo vrijeme je imala spustenu glavu i nesigurno je govorila, kao da se boji njegove reakcije. Vjerojatno bi, da mu je vidjela lice, ohrabrila se i pocela malo glasnije govorti. Jer, govorila je stalno spustajucim tonom glasa. Kako je dalje odmicala s pricom, Amrasov smjesak je silazio s lica i njegove oci su ju pocele ozbiljno promatrati. Kad je zavrsila, rece:
- Eemm... uplasila sam se.
- I zato si htjela pobjeci?
- Pa...
- Reci iskreno, ne izmotavaj se.
- Hoces iskreno? Da. Taj sam san protumacila kao nasu vezu. To jest, ono sto smo imali prije - rijec 'imali' je naglasila. - Non-stop sam bjezala od tebe, a ti si me uvijek strpljivo cekao, bar je tako bilo na pocetku, a kasnije si poceo ici za mnom. Tada mi je valjda puk'o film, pa sam te odgurnula od sebe. Prekinula sam s tobom. Gurnula sam u provaliju - zastane na minutu. - Kad se malo zamislis, tocno je tako i bilo? - odsutno rece.
Amrasu se pogled ublazi i on ju zagrli. Nije se odmaknula.
- Da. Tako je bilo. Ali si me metaforicki gurnula u provaliju. Istina je - nadoda i odmakne se od nje - da sam mjesecima nakon toga bio nikakav - spusti glavu jer mu suze navru na oci. Nije htio da to vidi. Ona mu podigne glavu, otre suze i stavi mu ruke na ramena.
- Sad kad malo bolje razmislim, uopce nije bilo potrebe za prekidom.
- Da...
- Ali svejedno moram ici - prekine ga. - I molim te da me ne zaustavljas.
- A gdje ides? Samo mi to reci, obecajem da te necu zaustavljati, ako tako hoces.
- Ne znam. Namárië, mellonnya.
Utisne mu poljubac u celo, tako ostanu par trenutaka, i ona ustane, okrene se i ode pognute glave. Amras prosapta: 'I Melain berio le', te se okrene ognjistu, koje je stajalo nasuprot kauca. Zacuje lupu vrata. Prodje par trenutaka i on se osjeti ocajno.
- Ne, Vala, ne, zasto je otisla? - u pokusaju da vikne, glas mu zapne u grlu, on prosapta, a suze mu poteku niz obraze. - Zasto mi se to dogadja? Prvo moja sestra, a zatim i ona! I to drugi put... Zasto si tako okrutan, Vala Manwë? - zarije glavu u ruke.
****** ****** ***
Zalupivsi vratima, Luthien shvati sto mu je ucinila. Drugi put.
- Ali sad nema povratka nazad... Sad moram nastaviti tamo gdje sam se uputila. A ni sama ne znam gdje...
Sidje s ulaznih stepenica Amrasove kuce i obazre se oko sebe. Odluci ostaviti sve sto je poznavala, svakoga koga je poznavala i zaputiti se, a da ni sama ne zna gdje. Nakon kraceg razmisljanja, okrene se prema istoku, prema izlazecem Suncu, i krene slijedeci tok Celebranta. Rijeke cija ju je provalija odagnala u nepoznato.
- 'Lalaith! Pricekaj me!'
- 'Pozuri malo, Amrase, mislim da Celebrian i Elemmire nemaju bas toliko strpljenja koliko bi ti htio da imaju!'
Amras je izgledao smijesno u svojim crnim hlacama, dopola zakopcane pelerine, trceci po kuci trazeci nesto lezernije za obuci. Lalaith se samo smijala jer je, kao po obicaju, ona bila gotova prije njega. Sjedila je na barsunastom kaucu, lezerno zavaljena, smijuci mu se. U jednom trenu joj doleti pelerina u glavu.
- 'Hej, nije nuzno gadjati me s pelerinama samo zato sto ti izgledas smijesno!'
- 'NIje valjda da sam te pogodio?' - poceo se smijati. 'Da obucem ovu, ili onu zelenu?' - upita.
- 'Mislim da je najbolje da ostanes u ovoj crnoj koju imas na sebi. Ne idemo na nista formalno.'
- 'Imas pravo. Ali... Ma dobro, nema veze. Ostajem u ovome.'
Kad su izasli, on je bio sav u crnom, a izgled mu je nadopunjavala njegova duga, tamna, smedja kosa, uredno pocesljana. Ona ga je jos vise isticala jer je bila sva u ljubicastom. Svi su im govorili da izgledaju savrseno, jer je ona bila niza od njega, svjetlije kose od njegove, a i slagali su se besprijekorno. Svadje su bile vrlo rijetke, obicno oko gluposti kao sto su tko ce napraviti lembas, ili tko ce nahraniti jednoroga kojeg su imali.
Dosavsi do odredista, do livade u Lorienu, izdaleka su ugledali drustvo koje ih je cekalo. Pogledali su se sretno i potrcali. No, Celebrian, Elemmire, Tari i Amarie nestadose, a Sunce koje je sjalo odjednom postane krvavi Mjesec. Od rijeke Celebranta nije ostalo nista doli provalije. Amras stade, no Luthien se nije osvrtala nego je i dalje trcala.
- 'Lalaith! Vrati se, kamo ces?' - povice Amras, no Lalaith se uopce nije obazirala.
- 'Dojdi za mnom, Amrase! Nece ti nista!'
Amras sumnjicavo pogleda u njenom pravcu.
- 'A tko to oni?' - upita, no ipak krene za njom. Vidio ju je kako stoji pognute glave.
- 'Hej, gdje si pobjegla? Vidis da tu nije sigurno, bolje da se vratimo kuci. Hajde, Lalaith, sad si samnom.'
Ona ga pogleda pogledom koji je odavao neku zlobu koju on nije mogao protumaciti. Primio ju je pod ruku, a ona mu se naslonila na rame prazno gledajuci pred sebe.
Prolazeci pored isusenog Celebranta, ciji se rub tek nazirao na krvavoj mjesecini, Amras se zamisli: 'Kakva je to zloba bila u njenom ocima? Nikad nije bila takva... Sto joj se dogodilo?'
Najednom, Luthien se istrgne iz njegovog zagrljaja i dotrci do ruba provalije. Amras potrci za njom.
- 'Stani, Lalaith, zasto bjezis opet?'
- 'Dodji, Amrase.'
Sumnjicavo gledajuci, istrazivajuci tlo pod sobom dok je hodao, dodje do nje.
- 'Pogledaj Mjesec kako je krvav.'
Amras prvo zacudjeno pogleda u nju, a zatim u Mjesec. Tako su stajali do trena kada se Luthien nije okrenula prema Amrasu. Nije ju primijetio, bio je zadubljen u svoje misli promatrajuci Mjesec. Odjednom ga ona primi za ruku. On se naglo trgne i uplaseno pogleda prema njoj. Luthien mu pokloni pogled pun strave, zlobno mu se nasmije i rece: 'Zbogom, Amrase.', i gurne ga u provaliju.
Razmisljajuci o nekim drugim vremenima, ona se sjeti velike dvorane u kojoj su obicavali provoditi sate. Sami. Gledajuci u svodove gradjene u gotickom stilu. Ljubeci se satima. U onoj tmini nitko ih nije ometao.
- 'Sad je vjerojatno tamo pustos. Svodovi nas cekaju da se vratimo.' - razmislja. 'No, Mi vise ne postojimo. Zasto nas onda cekaju? Vjerojatno...' Nije dovrsila recenicu.
Odjednom cuje sustanje negdje iza sebe. Naglo se okrene, ali nije bilo nikoga. Mozda i je, ali o onolikom mraku ona nije nikoga vidjela. Iznenada cuje strasan vrisak. Nije bio tako blizu, no svejedno joj se krv sledila u zilama. Okrene se i pocne trcati. Nije stajala sve dok se nije domogla Amrasove kuce, koja je u ovom trenu bila najblize.
- 'Otvaraj, Amrase! Molim te, otvaraj....' Zvucala je tako jadno i ocajno. Srusila se na vrata i pocela plakati. To je zadnje cega se sjeca.
Slijedece jutro, probudila se u njegovom krevetu. Tamo gdje odavna nije zalazila. 'Cudno' - razmisljala je, 'iako vise ne zeli cuti za mene, bez okolisanja me primio unutra...' Prene ju njegov glas.
- 'Jesi za salicu caja mozda?'
- 'Hvala. Vrlo ljubazno od tebe.'
Vratio se za 5 minuta sa njenim najdrazim cajem, koji je jos bio vrel, u salici iz koje je uvijek pila kad je obitavala kod njega. Cini se da jos nije zaboravio.
- 'I, otkud ti ovdje' - upita.
- 'Ne bi vjerovao da ti kazem.'
- 'Pa reci onda.'
Rekla mu je sto je cula. Stao je zacudjen, obrva smrknutih, gledajuci u njene oci. Uvijek se jezila od njegovog pogleda.
- 'Idem vidjeti sto se dogadja.'
Uzeo je svoj kaput, ogrnuo ga i izasao van. Htjela ga je sprijeciti, ne nesto joj nije dalo da pusti glas iz sebe. Na neki nacin joj je i bilo drago sto je isao provjeriti sto se dogadja. Izgledalo je kao da se jos uvijek brine za nju. Ali jos joj nije bilo jasno zasto joj se smilovao, zasto ju je pustio u kucu. Jest da je prosla skoro godina dana sto nisu pricali, ali.... 'Mozda je i zaboravio? Mozda je smirio strasti?' - razmisljala je. 'A mozda, mozda... Ne, to nije moguce.' Cula ga je kako se vratio zalupivsi vratima iza sebe.
- 'Vidio sam samo par vukodlaka. Znas da je pun mjesec danas? Ne bi te to smjelo zabrinjavati.'
- 'Oprosti. Totalno sam zaboravila. Imas pravo, ne bi me smjelo zabrinjavati. Idem, necu te smetati vise.'
- 'Ne. Ostani.'
U tom trenu je ostala zapanjena time sto je rekao. Amras. Onaj Amras, koji nije htio cuti za nju u proteklih godinu dana. Nije se bunila. I dalje ga je voljela, bez obzira sto je ona bila razlog njihovg prekida. Kao, trebalo joj je vise vremena, a to joj njihova veza nije omogucavala. Ponio se vrlo hladno prema njoj kada mu je to priopcila.
- 'Jesi siguran?'
- 'Da.' - Pogledao ju je u oci onim svojim ostrim pogledom.
Pokazao joj je sve da joj bude ugodnije u njegovom domu, iako je ona znala cijelu kucu napamet. Cak joj je rekao da moze spavati u njegovom krevetu, da ce on spavati na kaucu.
- 'Mislim da to stvarno nije potrebno' - rekla je. -'Puno si stvari danas napravio za mene koje nisam ocekivala od tebe.'
- 'Koje stvari? Napravio sam isto ono sto bi napravio i Celebrianu da se pojavio na vratima u stanju u kojem si ti bila.'
U ovakvim situacijama ju je uvijek usporedjivao sa Celebrianom, svojim najboljim prijateljem. Bili su nerazdvojni, do jednog trena kada se u njegov zivot nije umijesala Tari. Ona ga je odvojila od Amrasa, iako Celebrian to nije htio. Uvijek je bila protiv Amrasa i Luthien. Smatrala ih je kvariteljima 'svog voljenog Celebriana, za kojeg bi dala sve u Medjuzemlju'.
- 'Lalaith?'
On je bio jedini koji ju je tako zvao. Puno se smijala i njen smijeh je bio zarazan, tako da se i Amras ubrzo pocinjao smijati zajedno s njom. A Lalaith je znacilo upravo to, Smijeh.
- 'Reci.'
- 'Mislio sam ti samo zazeliti laku noc. Ako bilo sto trebas, na kaucu sam.'
- 'Hvala ti. Laku noc...'